ZAŠTO RADITI NA SEBI?

 

ili  Treba li mi zaista ova kriza u životu?

ili  Tko sam zapravo ja ispod svih tih maski i uloga?

 

Život je promjena. Promjena je život. Bježeći od promjena bježimo od života.

Želimo živjeti u poznatom, sigurnom, po mogućnosti istom okruženju u kojem imamo privid kontrole. Bojimo se otkaza, ne želimo se seliti, godišnji provodimo uvijek na istom mjestu, djecu odgajamo na isti način, jedemo istu, poznatu hranu, pravimo se da nemamo više što naučiti. Ponosni smo što sve držimo pod kontrolom. Osjećamo se moćno. Samo povremeno, vrlo rijetko si dozvolimo priznati da nas zbunjuje neki dubinski osjećaj nezadovoljstva, zbunjenosti, izgubljenosti, zaglavljenosti. Ne razumijemo zašto nismo zadovoljni – pa napravili smo sve kako treba: završili školu, našli posao, oženili se, kupili stan, napravili djecu i sada bismo trebali biti mirni. Do mirovine uživati u plodovima svoga rada. U miru sigurnosti, stabilnosti, poznatosti. Ne razumijemo zašto nemamo volje ugasiti televizor i ustati, zašto se ne osjećamo više živima, zašto je nestala strast. Ne razumijemo zašto sada odjednom partner želi kupiti novi namještaj, auto, stan, ljubavnicu. Zašto odjednom želimo imati još jedno dijete iako znamo da je prekasno? Zašto sve ne može jednostavno ostati ovako kako jest? Sjetimo se kako smo s dvadesetak godina teško zaspivali, uzbuđeni zbog sutrašnjeg dana i svega novoga što nam donosi. Shvatimo da tog osjećaja života i uzbuđenosti životom u nama već dugo nema, ali se i dalje odbijamo maknuti s mjesta zaljubljeni u svoje probleme, u svoju zaglavljenost, bespomoćnost, oholost, narcisoidnost. I onda se razbolimo. Ili rastanemo. Ili izgubimo dijete. Ili posao. I ništa nam više nije jasno.

Nakon dugo vremena pokušavamo shvatiti, sjetiti se, ali tako smo duboko zakopali svoju mudrost, tako smo dugo živjeli na površini, u tuposti da ne uspijevamo ništa drugo osim stajati paralizirani od straha, srama i krivnje. Čekati da nas netko spasi, ne vjerujući uopće da je to moguće. Što se događa? Tko sam stvarno ja? Koji kurac radim ovdje? Zašto hodam satima po šoping centru? Što želim? Što mi treba? Kako da ponovno oživim, prodišem, sjetim se? Zašto ne može jednostavno sve ostati ovako kako je sada i ne mijenjati se? Zato što ne može.

Promjena je život, a život je promjena. Što prije to prihvatimo, lakše će nam biti.

Život je veći od nas. Možemo pokušavati zaustaviti njegov tok u sebi, ali u jednom trenutku život će proteći nama. Zaobići će naše otpore, pronaći će neku rupu u blokadama kojima smo ga potisnuli, potaknut će nas na promjenu, a mi toga uopće nećemo biti svjesni. Osjetit ćemo da nam nešto nedostaje, da nam nešto treba. Nećemo odmah znati da tražimo izgubljeni dio sebe, da se želimo vratiti u tok. Tako davno smo sebe izgubili da se toga ne možemo ni sjetiti. Samo ćemo odjednom osjetiti frustraciju jer nemamo što obući, jer nam je dosadno, jer se nikako ne možemo najesti. Otići ćemo kupiti nešto novo. Ili ćemo neplanirano pozvati u goste prijatelja kojega smo susreli nakon dvadeset godina. Pristat ćemo na promjenu. I što smo mudriji, manje drame će nam trebati. Što smo mudriji, manje kriza, problema, težine, boli će nam trebati da čujemo poziv naše duše da se vratimo sebi, da se damo, osjetimo, prepoznamo, upoznamo. Neće nam trebati smrt, bolest, otkaz ili neimaština da prihvatimo promjenu.

U šoping centru ćemo naići na letak o zanimljivoj radionici, na putu kući ćemo primijetiti novi rekreacijski centar, prijatelj kojega smo pozvali na večeru će nas oduševiti prijedlozima novih iskustava. Prihvatit ćemo. Reći ćemo „Da!“ životu. Dozvolit ćemo si da se sjetimo.

Otvorit ćemo srce. Prihvatit ćemo život kroz iskustvo boli, promjene, užitka, lakoće. Osjetit ćemo ljubav. Prihvatit ćemo sebe takve kakvi jesmo. Dozvoljavajući da život proteče nama, proteći ćemo životom iznenada svjesni da se napokon možemo prestati bojati smrti, da jesmo besmrtni. Sjetit ćemo se tko smo.

STRAH OD ŽIVOTA PUNIM PLUĆIMA

Tako bih rado živjela, ali se bojim.

Djeluje li vam ovo poznato?

 

 

Izašla bih sama u kino, otišla na koncert, upoznala nekoga novog, promijenila posao, promijenila partnera, rekla ne, rekla odjebi, upoznala sebe. Smijala bih se, prestala brinuti. Možda bih čak i uživala. Svakako bih se voljela.

Pa zašto onda radim osam do deset sati dnevno nešto što me ne ispunjava, zarađujem nedovoljno, živim s čovjekom koji me ne zanima, nemam djecu, ne putujem, ne idem u kino, ne idem u kazalište, ne upoznajem nove ljude ? Zašto provodim ovo ograničeno vrijeme svoga života nezadovoljna, neprisutna, ljuta i ogorčena? Zašto se ne usudim?

Vjerojatno ima preko nekoliko razloga. Jedan od njih je i zato što se bojim. Ogroman je strah u meni. Osjećam ga u kostima, svakim danom sve više. Osjećam da se gomila, a ja ne znam što bih s njim. Najčešće ga potiskujem negdje, naravno. Pravim se da ne postoji, poričem ga. Ponekad ga analiziram i racionaliziram, ali mi ni to baš ne pomaže.

Iako znam da moj strah od šefa nije racionalan, iako znam da se vjerojatno radi o strahu od mame ili tate (pa tko nije čuo za Freuda!), iako svašta nešto znam… i dalje se bojim i stojim na mjestu nezadovoljna i frustrirana. Čeznem za promjenom, a bojim je se.

Ponekad glumim da sam netko drugi. Osmislila sam lik jedne super-žene i pravim se da sam ona.  Nešto kao Xena ratnica – ja sam žena koja se ničega ne boji. Izuzetno sam snažna, hrabra, uspješna. Svi mi se dive i žele biti kao ja. Povremeno zaista vjerujem da sam to stvarna ja.

A onda, iznenada, ne mogu disati, gušim se. Ili počnem kašljati i ne prestajem. Sve se oko mene smanjuje, vrti, prestaje djelovati stvarno. Odjednom više nema kisika . Ponekad se ispred mene stvori crna rupa koja me vuče i moli da se u nju pustim, da odustanem. A ponekad se iskašljem i prodišem.

Imate li vi ovakvih iskustava? Što radite kada prepoznate da strah koji osjećate nije racionalan? Što radite sa svojom frustracijom i osjećajem zaglavljenosti?  Pokušavate li promijeniti neugodne, slične situacije koje vam se ponavljaju u životu? Uvjeravate se da baš tako treba? Ili se osjećate bespomoćno i birate ostati u ulozi žrtve? Možete li se voljeti i kada se bojite?

Zaista imamo izbor. Moj je bio da se prestanem bojati straha, da mu pokušam pronaći uzrok i vidim da je strah samo simptom i posljedica. Pogledala sam ga, prihvatila, prigrlila. Trebalo mi je hrabrosti, volje, upornosti, ali vrijedilo je svake nelagode s kojom sam se morala suočiti. Vratila sam si jedan dio sebe. Postala sam malo cjelovitija.

Toplo preporučujem ovakvo istraživanje, jer se moj put pretvorio u predivno iskustvo ljepote življenja, bivanja, svjedočenja. Ovaj put me je odveo iz rata i njime polako i sigurno idem prema miru.

Pjesma o životu

Život je onoliko lagan

koliko pažnje pridajem lakoći.

Život postaje težak

čim me počne oduševljavati težina.

Život je onakav

kakvim ga odlučim vidjeti.

Ono što primjećujem

to i stvaram

to i živim.

Ono čemu posvetim svoje vrijeme,

sve čemu pridajem pažnju

raste

i oblikuje se

u skladu sa mnom,

s mojim mislima,

postaje moje iskustvo,

postaje moja bol ili moj užitak,

postaje ja.