STRAH OD ŽIVOTA PUNIM PLUĆIMA

Psihoterapija vuk i crvenkapica

Tako bih rado živjela, ali se bojim.

Djeluje li vam ovo poznato?

 

 

Izašla bih sama u kino, otišla na koncert, upoznala nekoga novog, promijenila posao, promijenila partnera, rekla ne, rekla odjebi, upoznala sebe. Smijala bih se, prestala brinuti. Možda bih čak i uživala. Svakako bih se voljela.

Pa zašto onda radim osam do deset sati dnevno nešto što me ne ispunjava, zarađujem nedovoljno, živim s čovjekom koji me ne zanima, nemam djecu, ne putujem, ne idem u kino, ne idem u kazalište, ne upoznajem nove ljude ? Zašto provodim ovo ograničeno vrijeme svoga života nezadovoljna, neprisutna, ljuta i ogorčena? Zašto se ne usudim?

Vjerojatno ima preko nekoliko razloga. Jedan od njih je i zato što se bojim. Ogroman je strah u meni. Osjećam ga u kostima, svakim danom sve više. Osjećam da se gomila, a ja ne znam što bih s njim. Najčešće ga potiskujem negdje, naravno. Pravim se da ne postoji, poričem ga. Ponekad ga analiziram i racionaliziram, ali mi ni to baš ne pomaže.

Iako znam da moj strah od šefa nije racionalan, iako znam da se vjerojatno radi o strahu od mame ili tate (pa tko nije čuo za Freuda!), iako svašta nešto znam… i dalje se bojim i stojim na mjestu nezadovoljna i frustrirana. Čeznem za promjenom, a bojim je se.

Ponekad glumim da sam netko drugi. Osmislila sam lik jedne super-žene i pravim se da sam ona.  Nešto kao Xena ratnica – ja sam žena koja se ničega ne boji. Izuzetno sam snažna, hrabra, uspješna. Svi mi se dive i žele biti kao ja. Povremeno zaista vjerujem da sam to stvarna ja.

A onda, iznenada, ne mogu disati, gušim se. Ili počnem kašljati i ne prestajem. Sve se oko mene smanjuje, vrti, prestaje djelovati stvarno. Odjednom više nema kisika . Ponekad se ispred mene stvori crna rupa koja me vuče i moli da se u nju pustim, da odustanem. A ponekad se iskašljem i prodišem.

Imate li vi ovakvih iskustava? Što radite kada prepoznate da strah koji osjećate nije racionalan? Što radite sa svojom frustracijom i osjećajem zaglavljenosti?  Pokušavate li promijeniti neugodne, slične situacije koje vam se ponavljaju u životu? Uvjeravate se da baš tako treba? Ili se osjećate bespomoćno i birate ostati u ulozi žrtve? Možete li se voljeti i kada se bojite?

Zaista imamo izbor. Moj je bio da se prestanem bojati straha, da mu pokušam pronaći uzrok i vidim da je strah samo simptom i posljedica. Pogledala sam ga, prihvatila, prigrlila. Trebalo mi je hrabrosti, volje, upornosti, ali vrijedilo je svake nelagode s kojom sam se morala suočiti. Vratila sam si jedan dio sebe. Postala sam malo cjelovitija.

Toplo preporučujem ovakvo istraživanje, jer se moj put pretvorio u predivno iskustvo ljepote življenja, bivanja, svjedočenja. Ovaj put me je odveo iz rata i njime polako i sigurno idem prema miru.

2 thoughts on “STRAH OD ŽIVOTA PUNIM PLUĆIMA

  1. Bavila sam se dugo pisanjem pa izbjegavam kritizirati bilo čije. Dok ono služi za izbacivanje nezadovoljstva, samo za sebe… to je terapija, nije pisanje i ok. To se poslije baci. Ako se objavljuje mora biti dostojno čitatelja. Ovo bi pisanje bilo bolje da je pokrenuti mašinu, nemoguće je pisati o životu a ne živjeti ga. Kad se to riješi sam sa sobom, život je mrak, tema napretek… i ne ovih sumornih. Probaj.

    Sviđa mi se

    1. Hvala 🙂 Meni su i “sumorne teme” zanimljive. Svakako su jako stvarne i prisutne u svakodnevnom životu. Po mom iskustvu su često iznenađujuće žive kada si dozvolimo da ih osjetimo.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.