Život je onoliko lagan
koliko pažnje pridajem lakoći.
Život postaje težak
čim me počne oduševljavati težina.
Život je onakav
kakvim ga odlučim vidjeti.
Ono što primjećujem
to i stvaram
to i živim.
Ono čemu posvetim svoje vrijeme,
sve čemu pridajem pažnju
raste
i oblikuje se
u skladu sa mnom,
s mojim mislima,
postaje moje iskustvo,
postaje moja bol ili moj užitak,
postaje ja.
Istina je iza uma.
Iza racionaliziranja
Iza planiranja
Iza organiziranja
Iza potiskivanja
Iza kontempliranja
Iza kalkuliranja.
Istina je iza uma.
U tišini praznine
U ljepoti mira
U zahvalnosti srca
U smirenoj radosti
U toplini suosjećanja.
Istina se ne vidi očima.
Zaleđena u prestravljenosti je dijagnoza s kojom sam se probudila u jedno, ne tako davno, sunčano proljetno jutro. Tu je započelo i moje ponovno buđenje svjesnosti. Bio je to trenutak kada sam došla k sebi nakon dugo vremena.
I onda, počevši svjesnije osjećati sebe, najprije sam se zaletjela u strah. Zaletavanje i bacanje u nešto su mi i inače poznati načini rada na sebi. Nestrpljiva sam pa ne mogu polako.
Nisam se prije upoznala, nisam ni znala o čemu se radi. Strah me samo preplavio usred jedne noći. Probudio me. Kao proljetna kiša, nježno je ukapao u mene. Jedna kap strave je upala u moju maternicu i u valovima preplavljivala cijelo moje tijelo. Pa još jedna i još jedna i opet i opet.
Bila sam toliko iznenađena da se nisam snašla. Paralizirana sam ležala na krevetu dok su mojim tijelom plesali strah, strava, užas i jeza. Moje tijelo je bilo njihov plesni podij, a ja sam im dozvolila da mi otplešu svoj ples. Tekli su mojim tijelom, bili su u mojim kostima, u mojim zglobovima, zdjelici, gležnjevima. U valovima su se širili, kao potres, iz epicentra po cijelom tijelu. Svaka kap je bila novi epicentar i gdje god da je pala, širila bi se prema grlu i gušila me. Teško sam disala, većinu vremena nisam osjećala ruke ni noge, kao da su otpale. Bila sam paralizirani trup na koji je nasađena glava.
Poželjela sam umrijeti. Ponovno. Jedno vrijeme i sada sam uživala u tom osjećaju bespomoćnosti, paraliziranosti, u nadi da možda odlazim. Ali nagon za preživljavanjem je ponovno pobijedio: moje Više ja mi je davalo jasna uputstva, um je počeo surađivati, bol je uplesala u moje tijelo…
U boli i zahvaljujući boli sam ponovno zaspala. Najčešće sam zbog boli izvan sebe, ali ponekad je bol podnošljivija od osjećaja koji me preplavljuju pa me vrati u tijelo.
Najteže je bilo taj prvi puta. Svaki sljedeći je bio manje intenzivan, manje preplavljujuć, a istovremeno dublji i sveobuhvatniji. Dok nisam osjetila strah u svakom atomu svoga tijela i postala zainteresirana za njega. Prihvatila ga i naučila živjeti s njim. Dok nisam naučila biti prisutna usprkos tom strahu.
Dugo sam imala osjećaj da je strah moja srž.
Tražim slikara u sebi
darovitog, autentičnog
slikara
koji oslikava
platna moga života.
Svaki dan jedna slika
Svako jutro jedno platno
prazno preda mnom
dok smišljam načine kako da ga ispunim.
I tako, dan po dan
slažući strpljivo mozaik
osmišljavam sliku godine
sliku svoga života
ne znajući tog čudesnog slikara.
Tražim slikara u sebi.
Želim se voljeti.
Čeznem za time.
Tražim se
Otkrivam sebe
Gubim se putem
Ali ne odustajem.
Želim se voljeti
Zato sam ovdje.
A kada se zavolim
Mogu ići kući.
Dom me čeka
Vječni mir i spokoj
Blaženstvo.
Ne mogu dočekati
Da se vratim kući.
Čeznem za smrću
ne primječujući kako
polako umirem
da bih se ponovno rodila.
U ovom istom svijetu,
ja u istom obliku
preporođena, pročišćena
vedra, mirna i prepuštena.
Bolno mi je ovo umiranje.
Teško mi se pustiti
ne znajući točno kuda idem
i bez kojeg dijela sebe ću ostati.
Mučim se, bojim,
očajavam i bježim
dok se znatiželjno promatram
i veselim slobodi.
Živim u svijetu mira i sklada.
Prepušteni smo toku, vjerujemo mu.
Možemo vidjeti ljepotu, znatiželjni smo i zaigrani,
Uživamo u čudesnosti – svojoj, tuđoj, svijeta u kojemu živimo.
Preplavljena sam radošću postojanja,
okružena bićima čija ljepota zrcali moju.
Podržavajuća energija ljubavi i prihvaćanja
potiče me da stvaram, da oslobodim svoj kreativni tok.
Tu sam. Za sebe i za druge.
Svi smo tu. Uživamo u zajedništvu.
Bez borbe, bez obrane otvaramo srce
i dijelimo ga jedni s drugima.
Uživamo u kreacijama koje stvaramo,
ponosni smo na ljepotu koju oslobađamo iz sebe.
Ljepotu proizašlu iz ljubavi, iz suosjećanja,
iz hrabrosti i sjećanja na zajedničku bol.
To je bol koju smo nekada dijelili
i kroz koju smo se povezivali.
Sjećamo se patnje i te boli
i znamo da nam više nije potrebna.
Naučili smo živjeti u ljubavi. Naučili smo biti ljubav.
Zgode i nezgode svakodnevnog života 