U tvom životu radi se o tebi, ali…

Istina je – u tvom životu radi se o tebi.

Radi se o tome kakav si, kakav si bio i kakav ćeš biti.

Ne radi se o tome kakvi su drugi prema tebi, nego kakav si ti kada su oni takvi. Ne radi se o tome što ti život donosi, nego kakav si kada ti nešto donese.

Kakav si čovjek?

Jer istina je, također, da se u tvom životu ne radi samo o tebi. Radi se o svima i svemu što te okružuje.

Sami smo beznačajni. Jedino u zajednici i zajedništvu postaje jasna naša vrijednost. I postaje jasno kakvi smo ljudi.

Jesmo li drugima problem ili radost i inspiracija? Stvaramo li ili razaramo?

Sebičnošću i uvjerenjem da se u našem životu radi samo o nama postajemo problem, širimo nesreću i nanosimo bol. Želiš li biti takav čovjek?

Kakva si to osoba ako si ti nekome problem? I želiš li zaista biti problem ako možeš biti rješenje?

Vrijedi li tvoja emocija ljutnje, tuge, uvrijeđenosti toliko da smiješ nanositi bol i povređivati ili biti problem kojim se drugi bave?

Umjesto da i ti i oni širite svoju radost, svoje talente, budete inspiracija?

Pogledaj oko sebe, primijeti o kome se sve radi…

Primijeti što u sebi hraniš i čime pridonosiš ovome svijetu ❤

KAKO USPJEŠNIJE RAZGOVARATI

Nedavno me prijatelj zamolio da mu pomognem shvatiti zašto ga žena uopće ne razumije kada razgovaraju i zašto ne čuje ono što joj želi reći. Osim u privatnim, ovo je čest problem i u poslovnim odnosima. Radeći godinama u korporativnim komunikacijama, shvatila sam da toliko često imamo osjećaj da nas druga strana ne čuje, ne sluša ili ne razumije da me zaista iznenađuje što uspijemo prenijeti poruku koju želimo.

Istina je da je ponekad riječima teško izraziti ono što želimo ili osjećamo. Ponekad se pitamo govorimo li uopće istim jezikom kao i osoba s kojom razgovaramo. Prečesto odustajemo od razgovora zato što pretpostavljamo da je predodređen na neuspjeh.

Možemo li išta učiniti da nam kontakt i razgovor s drugom osobom budu ugodniji, slobodniji, jasniji i emocionalno lakši? Što možemo napraviti da nas druga osoba zaista čuje? Kako mi možemo bolje čuti i razumjeti što nam se govori?

Evo nekoliko ideja koje sam podijelila s prijateljem (sada je, naravno, u puno sretnijoj vezi :))

1. Budi prisutan najviše što možeš.

To znači da pristaješ biti tu i sada, uz osobu s kojom razgovaraš. To također znači da ti misli ne lutaju, da ne maštaš, da si posvećen razgovoru i da ne radiš ništa drugo. Cijelo vrijeme znaš točno o čemu razgovarate i ne čekaš nestrpljivo svoj red da kažeš što misliš ili da taj razgovor više završi kako bi mogao raditi nešto zabavnije.

Prisutnošću stvaramo ozračje povjerenja i sigurnosti koje je neophodno da bismo se međusobno mogli čuti.

Ako ne možeš biti prisutan, odgodi razgovor. Ako ne možeš odgoditi razgovor, uprisutni se, osjeti sebe, svoje tijelo.

2. Zainteresiraj se za osobu s kojom razgovaraš.

Zaista, pogledaj ju u oči, osjeti ju srcem, probaj vidjeti tko je to ispred tebe.

I što vidiš? Odijelo, suknju, kosu, naočale, debljinu, neurednost, ljepotu? Ili možeš vidjeti osobu iza toga?

Svaka osoba s kojom uđemo u kontakt nam nosi neki dar. Možeš li probati otkriti koji poklon dobivaš u ovom razgovoru?

3. Drži fokus i slušaj osobu.

Po mogućnosti i umom i srcem. Zainteresiraj se za ono što ti govori.

Pokušaj samo slušati bez prosuđivanja, osuđivanja, kritiziranja, davanja savjeta i rješenja. Ako ti nju ne slušaš, zašto misliš da će ona tebe čuti? Čuj ime kada se upoznaješ, čuj osjećaje iza riječi, čuj što ti osoba zaista govori. Makni svoja očekivanja, probaj ne završavati joj misli, rečenice…

4. Budi siguran da si dobro čuo i razumio osobu s kojom razgovaraš.

Naše viđenje stvarnosti može biti puno drugačije od stvarnosti koju vidi i živi druga osoba. Ponekad nam zaista ne padne na pamet da bi ono što netko govori moglo biti drugačije od slike koju smo si stvorili u glavi.

Dobro je to povremeno provjeriti tako da izgovorimo ono što nam se čini da smo čuli: Čujem da si…, Kako mi se čini, osjećaš se…, Zvučiš…, Prema tvome mišljenju…, Ono što čujem je da…, Djeluješ / Doimaš se…, Nisam siguran da te razumijem, ali…, Zacijelo si se osjećala…, Trenutno osjećaš…, Mora da ti je bilo…? Što si htjela reći time …? Da li si time htio reći da…?

5. Budi dobronamjeran.

Pokušaj govoriti tako da ne izazivaš “negativne” emocije.

Pomaže, ako ne tvrdiš da si samo ti u pravu i da je tako i nikako drugačije. Također, pomaže ako izbjegavaš riječi  moram, problem, nerješivo.

Prigovaranje, zamjeranje, vrijeđanje i kritiziranje osobe s kojom razgovaramo će trenutno zatvoriti  vaš komunikacijski kanal.

Način na koji se možeš izraziti: Ja na to gledam drugačije, Dozvoli da ti objasnim…, Dala bih prednost…, Predlažem…, Meni se čini…, Djeluje mi…

6. Jasno govori svoju istinu, svoja stajališta.

Kada počneš govoriti, znaj što želiš reći i kakav rezultat želiš.

Otvoreno izražavaj osjećaje i ponašaj se u skladu sa svojim neverbalnim iskazima (mimika, geste, pogledi…). Iskreno, jasno i hrabro izgovaraj što ti treba i što želiš. Traži! Ne očekuj da će druga osoba prepoznati tvoje potrebe i zadovoljiti ih bez da tražiš.

Vježbaj iskrenost prema sebi. Vježbaj jasnoću.

Vježbaj slaganje prioriteta. Postoje stvari koje su važne i koje nisu važne te stvari koje su hitne i koje nisu hitne. Najprije osvijesti što ti je istovremeno važno i hitno i neka ti cilj bude da to riješiš. Nakon toga rješavaj ono što nije hitno ili ti nije važno.

7. Imaj namjeru pronaći rješenje, ne troši vrijeme i energiju na pričanje o problemima.

Ponudi rješenje (idealno bi bilo da odgovara oboma, a češće je kompromis). Traži prijedlog rješenja. Definiraj kako i kada znaš da je rješeno.

8. Nemoj se bojati tišine.

U tišini ćete se bolje osjetiti, povezati. Što više šutiš, druga osoba će više pričati i biti sve iskrenija i sve otvorenija.

9. U razgovoru koristi i pohvalu i kritiku.

U svim međuljudskim odnosima bi omjer pohvale i kritike trebao biti 4 : 1.

Pohvala je najjeftiniji, najefikasniji i najlakši način da se ljudima odužimo ili da ih za nešto motiviramo. Šteta ju je ne koristiti.

10. Osjeti zahvalnost na vremenu i pažnji koje ti je osoba posvetila.

Nitko nije dužan slušati nas niti razgovarati s nama. Osoba s kojom razgovaramo nas je izabrala, pristala je dati dio sebe nama (ako ništa drugo, svoju energiju i vrijeme). Možete li zahvaliti i sebi i njoj bez obzira na ishod razgovora?

ŠTO TO UOPĆE ZNAČI RADITI NA SEBI

 

Neki dan me 12-ogodišnja kći pitala znam li koje je zanimanje najvažnije na svijetu. Par minuta mi je mozak radio kao lud i nisam našla točan odgovor. Ona me iznenađeno pogledala i rekla: „Pa biti svjestan, naravno.“

Naravno. Zašto mi to nije i samoj palo na pamet?

Možda zato što službeno ne postoji takva škola i ne upisuje se u radnu knjižicu? A baš bi bilo fora da nakon završetka faksa dobijemo diplomu na kojoj piše Magistar svjesnosti. I poslije radimo kao osvješćivač ljudi. U državnoj upravi, gdje drugdje. Postupno bi i privatni sektor prepoznao potencijal u tom području pa bi se počele osnivati agencije za svjesnost, specijalisti za svjesnost, regionalni eventi svjesnosti. Ako je dovoljno ljudi svjesno, sigurna sam da ima načina i da se svjesnost integrira u korporatizam. U svakom slučaju, velike su mogućnosti sa svjesnošću.

Svjesnost spominjem jer je usko vezana uz rad na sebi. Primijetila sam da se velik broj ljudi boji rada na sebi. Možda zbog riječi rad? Ili se ipak radi o tome da se bojimo sebe?

A ne bismo trebali. Zato želim s vama podijeliti svoje iskustvo koje je prekrasno.

Rad na sebi nije neki poseban rad. Živeći svoj život radimo na sebi. To je, zapravo, put na kojem jesmo bili mi svjesni ili ne, htjeli prihvatiti odgovornost ili ne. Rad na sebi je proces prihvaćanja sebe, proces voljenja sebe. I dokle god u nama postoji strah, sram ili osjećaj krivnje, postoje dijelovi nas koje ne želimo pogledati, koje još nismo prihvatili.

Rad na sebi je, zapravo, osvješćivanje sebe i podsjećanje na to koliko smo lijepi, cjeloviti, savršeni. Podsjećanje na to da se imamo pravo voljeti, da se zapravo nikada nismo ni prestali voljeti.

Rad na sebi je prihvaćanje sebe takvih kakvi jesmo i priznavanje sebi i drugima da se volimo. Eto, zar ne zvuči predivno?

Istina je da se na ovom putu susrećemo s dijelovima sebe koje bismo radije zanijekali, dijelovima koje smo davno odbacili pa ih se teško ponovno prisjetiti, s potisnutom i zaboravljenom boli, našim i tuđim strahovima. Istina je da su potrebni hrabrost, upornost i pozitivna namjera prema sebi da svemu tome pogledamo u lice, ali to sve ionako jest u nama. U sebi imamo sve alate koji su nam potrebni. Osim toga, na svom putu nikada nismo sami. Podržani smo na sve moguće načine, a na nama je da prepoznamo podršku, prihvatimo je i nastavimo dalje. Što smo svjesniji, to više podrške imamo, lakše ju prepoznajemo.

Ponekad su naši otpori u suočavanju sa sobom toliko jaki da nam je potrebna kriza da nas podsjeti da smo neki dio putem zagubili i da je vrijeme da ga vratimo jer će nam uskoro ponovno trebati. Moji otpori su bili ogromni i meni je trebalo zaista puno kriza. Tek nakon što sam proživjela i preživjela (kronološkim redom): odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, zatvor Jezične gimnazije, trogodišnju vezu s narkomanom, studiranje u kaosu Filozofskog fakulteta, rad u bezosjećajnosti međunarodne korporacije, traumatičan porod, funkciju direktorice i članice Uprave, dva spontana pobačaja, otkaz u spomenutoj korporaciji, bolest i smrt voljenog partnera, odlučila sam se suočiti sa samom sobom. Danas sam duboko zahvalna sebi na toj odluci.

Danas sam sretnija, zadovoljnija i sposobnija uživati nego što sam uopće mogla zamisliti da je moguće. Ne pitam se više što radim ovdje. Svjesna sam više svojih talenata nego što ih mogu proživjeti.

Danas se ne osjećam bespomoćnom, prestrašenom, izgubljenom. Prihvatila sam i zavoljela toliko loših i dobrih dijelova sebe da sam napokon počela osjećati olakšanje u tijelu, lakoću postojanja. Ujutro se budim uzbuđena i sretna zbog mogućnosti koje mi ovaj dan pruža. Ne sjećam se kada sam se posljednji put nečega sramila. Osjećam se krivom jer sam nešto loše napravila, a ne zbog krivih uvjerenja koja sam putem prihvatila kao svoja. A i tada se volim.

Sa svjesnošću život postaje ljepši i od srca vas pozivam da se upoznate sa sobom.

ZAŠTO RADITI NA SEBI?

 

ili  Treba li mi zaista ova kriza u životu?

ili  Tko sam zapravo ja ispod svih tih maski i uloga?

 

Život je promjena. Promjena je život. Bježeći od promjena bježimo od života.

Želimo živjeti u poznatom, sigurnom, po mogućnosti istom okruženju u kojem imamo privid kontrole. Bojimo se otkaza, ne želimo se seliti, godišnji provodimo uvijek na istom mjestu, djecu odgajamo na isti način, jedemo istu, poznatu hranu, pravimo se da nemamo više što naučiti. Ponosni smo što sve držimo pod kontrolom. Osjećamo se moćno. Samo povremeno, vrlo rijetko si dozvolimo priznati da nas zbunjuje neki dubinski osjećaj nezadovoljstva, zbunjenosti, izgubljenosti, zaglavljenosti. Ne razumijemo zašto nismo zadovoljni – pa napravili smo sve kako treba: završili školu, našli posao, oženili se, kupili stan, napravili djecu i sada bismo trebali biti mirni. Do mirovine uživati u plodovima svoga rada. U miru sigurnosti, stabilnosti, poznatosti. Ne razumijemo zašto nemamo volje ugasiti televizor i ustati, zašto se ne osjećamo više živima, zašto je nestala strast. Ne razumijemo zašto sada odjednom partner želi kupiti novi namještaj, auto, stan, ljubavnicu. Zašto odjednom želimo imati još jedno dijete iako znamo da je prekasno? Zašto sve ne može jednostavno ostati ovako kako jest? Sjetimo se kako smo s dvadesetak godina teško zaspivali, uzbuđeni zbog sutrašnjeg dana i svega novoga što nam donosi. Shvatimo da tog osjećaja života i uzbuđenosti životom u nama već dugo nema, ali se i dalje odbijamo maknuti s mjesta zaljubljeni u svoje probleme, u svoju zaglavljenost, bespomoćnost, oholost, narcisoidnost. I onda se razbolimo. Ili rastanemo. Ili izgubimo dijete. Ili posao. I ništa nam više nije jasno.

Nakon dugo vremena pokušavamo shvatiti, sjetiti se, ali tako smo duboko zakopali svoju mudrost, tako smo dugo živjeli na površini, u tuposti da ne uspijevamo ništa drugo osim stajati paralizirani od straha, srama i krivnje. Čekati da nas netko spasi, ne vjerujući uopće da je to moguće. Što se događa? Tko sam stvarno ja? Koji kurac radim ovdje? Zašto hodam satima po šoping centru? Što želim? Što mi treba? Kako da ponovno oživim, prodišem, sjetim se? Zašto ne može jednostavno sve ostati ovako kako je sada i ne mijenjati se? Zato što ne može.

Promjena je život, a život je promjena. Što prije to prihvatimo, lakše će nam biti.

Život je veći od nas. Možemo pokušavati zaustaviti njegov tok u sebi, ali u jednom trenutku život će proteći nama. Zaobići će naše otpore, pronaći će neku rupu u blokadama kojima smo ga potisnuli, potaknut će nas na promjenu, a mi toga uopće nećemo biti svjesni. Osjetit ćemo da nam nešto nedostaje, da nam nešto treba. Nećemo odmah znati da tražimo izgubljeni dio sebe, da se želimo vratiti u tok. Tako davno smo sebe izgubili da se toga ne možemo ni sjetiti. Samo ćemo odjednom osjetiti frustraciju jer nemamo što obući, jer nam je dosadno, jer se nikako ne možemo najesti. Otići ćemo kupiti nešto novo. Ili ćemo neplanirano pozvati u goste prijatelja kojega smo susreli nakon dvadeset godina. Pristat ćemo na promjenu. I što smo mudriji, manje drame će nam trebati. Što smo mudriji, manje kriza, problema, težine, boli će nam trebati da čujemo poziv naše duše da se vratimo sebi, da se damo, osjetimo, prepoznamo, upoznamo. Neće nam trebati smrt, bolest, otkaz ili neimaština da prihvatimo promjenu.

U šoping centru ćemo naići na letak o zanimljivoj radionici, na putu kući ćemo primijetiti novi rekreacijski centar, prijatelj kojega smo pozvali na večeru će nas oduševiti prijedlozima novih iskustava. Prihvatit ćemo. Reći ćemo „Da!“ životu. Dozvolit ćemo si da se sjetimo.

Otvorit ćemo srce. Prihvatit ćemo život kroz iskustvo boli, promjene, užitka, lakoće. Osjetit ćemo ljubav. Prihvatit ćemo sebe takve kakvi jesmo. Dozvoljavajući da život proteče nama, proteći ćemo životom iznenada svjesni da se napokon možemo prestati bojati smrti, da jesmo besmrtni. Sjetit ćemo se tko smo.

STRAH OD ŽIVOTA PUNIM PLUĆIMA

Tako bih rado živjela, ali se bojim.

Djeluje li vam ovo poznato?

 

 

Izašla bih sama u kino, otišla na koncert, upoznala nekoga novog, promijenila posao, promijenila partnera, rekla ne, rekla odjebi, upoznala sebe. Smijala bih se, prestala brinuti. Možda bih čak i uživala. Svakako bih se voljela.

Pa zašto onda radim osam do deset sati dnevno nešto što me ne ispunjava, zarađujem nedovoljno, živim s čovjekom koji me ne zanima, nemam djecu, ne putujem, ne idem u kino, ne idem u kazalište, ne upoznajem nove ljude ? Zašto provodim ovo ograničeno vrijeme svoga života nezadovoljna, neprisutna, ljuta i ogorčena? Zašto se ne usudim?

Vjerojatno ima preko nekoliko razloga. Jedan od njih je i zato što se bojim. Ogroman je strah u meni. Osjećam ga u kostima, svakim danom sve više. Osjećam da se gomila, a ja ne znam što bih s njim. Najčešće ga potiskujem negdje, naravno. Pravim se da ne postoji, poričem ga. Ponekad ga analiziram i racionaliziram, ali mi ni to baš ne pomaže.

Iako znam da moj strah od šefa nije racionalan, iako znam da se vjerojatno radi o strahu od mame ili tate (pa tko nije čuo za Freuda!), iako svašta nešto znam… i dalje se bojim i stojim na mjestu nezadovoljna i frustrirana. Čeznem za promjenom, a bojim je se.

Ponekad glumim da sam netko drugi. Osmislila sam lik jedne super-žene i pravim se da sam ona.  Nešto kao Xena ratnica – ja sam žena koja se ničega ne boji. Izuzetno sam snažna, hrabra, uspješna. Svi mi se dive i žele biti kao ja. Povremeno zaista vjerujem da sam to stvarna ja.

A onda, iznenada, ne mogu disati, gušim se. Ili počnem kašljati i ne prestajem. Sve se oko mene smanjuje, vrti, prestaje djelovati stvarno. Odjednom više nema kisika . Ponekad se ispred mene stvori crna rupa koja me vuče i moli da se u nju pustim, da odustanem. A ponekad se iskašljem i prodišem.

Imate li vi ovakvih iskustava? Što radite kada prepoznate da strah koji osjećate nije racionalan? Što radite sa svojom frustracijom i osjećajem zaglavljenosti?  Pokušavate li promijeniti neugodne, slične situacije koje vam se ponavljaju u životu? Uvjeravate se da baš tako treba? Ili se osjećate bespomoćno i birate ostati u ulozi žrtve? Možete li se voljeti i kada se bojite?

Zaista imamo izbor. Moj je bio da se prestanem bojati straha, da mu pokušam pronaći uzrok i vidim da je strah samo simptom i posljedica. Pogledala sam ga, prihvatila, prigrlila. Trebalo mi je hrabrosti, volje, upornosti, ali vrijedilo je svake nelagode s kojom sam se morala suočiti. Vratila sam si jedan dio sebe. Postala sam malo cjelovitija.

Toplo preporučujem ovakvo istraživanje, jer se moj put pretvorio u predivno iskustvo ljepote življenja, bivanja, svjedočenja. Ovaj put me je odveo iz rata i njime polako i sigurno idem prema miru.

15 NAČINA KAKO USPJEŠNO BITI NESRETAN

Na putu upoznavanja sebe, otkrila sam iznenađujuće puno nesvjesnih obrazaca ponašanja koje sam ponavljala kako bih se spriječila da budem sretna. Možda se i vi negdje prepoznate.

Zaista vjerujem da imamo pravo izbora u svemu pa tako i u načinu na koji ćemo uživati. Ako vas privlači “negativan užitak”, evo nekoliko savjeta. Volite li više pozitivu, samo učinite suprotno od ovoga što piše.

---

1. Ne osjećaj zahvalnost, jer zahvalnost pretvara ono što imamo u dovoljno.

2. Hrani svoj osjećaj bespomoćnosti, jer izlazak iz uloge žrtve osvješćuje koliko mogućnosti imamo da budemo sretni.

3. Ne preuzimaj odgovornost, jer bi mogao osjetiti svoju pravu snagu.

4. Ni slučajno se ne opuštaj, jer opuštanje vodi užitku.

5. Uživaj u drami, jer bi bez problema i bez drame život bio lagan, ugodan i jednostavan.

6. Pokušavaj što češće ne disati, jer se disanjem oživljuje i opušta tijelo pa je opet moguće osjetiti užitak.

7. Svakako se pokušavaj što manje kretati. Kretanje je jako opasno, jer pokretanjem tijela budiš život u sebi, osjećaš svoju snagu i dublje dišeš što znači da se i opuštaš.

8. Kada god možeš, uvjeravaj se da ne osjećaš i da nemaš srca, jer preko srca vrlo lako možeš doći u kontakt sa svojom intuicijom.

9. Što ćešće se kritiziraj, osuđuj, vrijeđaj, omalovažavaj i ponizuj. U suprotnom ćeš osjetiti ljubav prema sebi koja vodi prihvaćanju i olakšanju.

10. Pokušaj zaboraviti tko si zapravo. Ne budi svoj, ako slučajno znaš tko si. Ako ne znaš, izvrsno!

11. Ne dozvoli da ti se um utiša, da čuješ tišinu ili sebe, jer ćeš se sigurno upoznati.

12. U svakom živom biću vidi samo neprijatelja i ne odustaj od borbe, jer bi mogao osjetiti sigurnost.

13. Nikada, ni slučajno ne pristaj na fizički kontakt, jer je ogroman rizik od toga da osjetiš sreću i olakšanje.

14. Cijeni, hvali i slavi svoje otpore da se ne bi osjetio živim i sretnim.

15. Teži tome da uvijek budeš neiskren prema sebi. Ovo posljednje je možda i najvažnije. Ne budi iskren prema sebi, jer sve ovo prije navedeno nećeš moći prakticirati.