Pjesma o životu

Život je onoliko lagan

koliko pažnje pridajem lakoći.

Život postaje težak

čim me počne oduševljavati težina.

Život je onakav

kakvim ga odlučim vidjeti.

Ono što primjećujem

to i stvaram

to i živim.

Ono čemu posvetim svoje vrijeme,

sve čemu pridajem pažnju

raste

i oblikuje se

u skladu sa mnom,

s mojim mislima,

postaje moje iskustvo,

postaje moja bol ili moj užitak,

postaje ja.

Zaleđena u prestravljenosti

Zaleđena u prestravljenosti je dijagnoza s kojom sam se probudila u jedno, ne tako davno, sunčano proljetno jutro. Tu je započelo i moje ponovno buđenje svjesnosti. Bio je to trenutak kada sam došla k sebi nakon dugo vremena.

I onda, počevši svjesnije osjećati sebe, najprije sam se zaletjela u strah. Zaletavanje i bacanje u nešto su mi i inače poznati načini rada na sebi. Nestrpljiva sam pa ne mogu polako.

Nisam se prije upoznala, nisam ni znala o čemu se radi. Strah me samo preplavio usred jedne noći. Probudio me. Kao proljetna kiša, nježno je ukapao u mene. Jedna kap strave je upala u moju maternicu i u valovima preplavljivala cijelo moje tijelo. Pa još jedna i još jedna i opet i opet.

Bila sam toliko iznenađena da se nisam snašla. Paralizirana sam ležala na krevetu dok su mojim tijelom plesali strah, strava, užas i jeza. Moje tijelo je bilo njihov plesni podij, a ja sam im dozvolila da mi otplešu svoj ples. Tekli su mojim tijelom, bili su u mojim kostima, u mojim zglobovima, zdjelici, gležnjevima. U valovima su se širili, kao potres, iz epicentra po cijelom tijelu. Svaka kap je bila novi epicentar i gdje god da je pala, širila bi se prema grlu i gušila me. Teško sam disala, većinu vremena nisam osjećala ruke ni noge, kao da su otpale. Bila sam paralizirani trup na koji je nasađena glava.

Poželjela sam umrijeti. Ponovno. Jedno vrijeme i sada sam uživala u tom osjećaju bespomoćnosti, paraliziranosti, u nadi da možda odlazim. Ali nagon za preživljavanjem je ponovno pobijedio: moje Više ja mi je davalo jasna uputstva, um je počeo surađivati, bol je uplesala u moje tijelo…

U boli i zahvaljujući boli sam ponovno zaspala. Najčešće sam zbog boli izvan sebe, ali ponekad je bol podnošljivija od osjećaja koji me preplavljuju pa me vrati u tijelo.

Najteže je bilo taj prvi puta. Svaki sljedeći je bio manje intenzivan, manje preplavljujuć, a istovremeno dublji i sveobuhvatniji. Dok nisam osjetila strah u svakom atomu svoga tijela i postala zainteresirana za njega. Prihvatila ga i naučila živjeti s njim. Dok nisam naučila biti prisutna usprkos tom strahu.

Dugo sam imala osjećaj da je strah moja srž.